F1 Ranjene Duše: Ceija Stojka

„Kada smo izašli, bili smo bolesni, potpuno bolesni! Naša srca bila su ranjena, naše glave, duše oboljele su ... Svim tim ljudima trebalo je pružiti liječenje. Ta nekolicina, koja je uspjela izaći, nije trebala imati djecu sljedećih pet, šest godina, sve dok nisu bili dovoljno snažni, dovoljno zdravi, sve dok se nisu mogli ponovno smijati i vidjeti da svijet oko njih i nije tako loš ... A strah, uvijek je postojao strah. Djeca su odrasla s njim. To je razlog zašto se i danas još uvijek okreću dok hodaju ulicom. Možete li to razumjeti? Oni se i dalje okreću! Samo onaj tko se još uvijek boji, okreće se! Netko tko izađe iz logora bolestan, čija glava pati i duša krvari za ocem, sestrom, bratom koji se nikada nisu vratili, taj će imati djecu koja su također ranjena u duši. Došli su na ovaj svijet tako dražesni, tako prelijepi. Odgajate ih i brinute se o njima, ljubite ih i volite. Oni onda odrastu. Ali strah koji je bio u vama, prešao je i na njih kroz majčino mlijeko.“